Učionice su oduvijek bile temelj društva, mjesta gdje se oblikuju buduće generacije. No, dok se sama učionica transformira – miris krede zamjenjuju pametne ploče, a komunikacija s roditeljima seli se na digitalne platforme – uloga onih koji su u srcu tog procesa često ostaje nevidljiva. Govorimo o učiteljicama, nastavnicama, pedagoginjama i stručnim suradnicama koje čine okosnicu hrvatskog obrazovnog sustava. U eri ubrzane digitalizacije i reformi, njihov se rad ne samo mijenja, već se i dodatno opterećuje, često bez adekvatne podrške, priznanja i utjecaja na obrazovne politike. Ovaj članak istražuje složenu svakodnevicu djelatnica u obrazovanju, fokusirajući se na izazove koje donosi digitalizacija, nevidljivi emocionalni rad i prepreke u sustavu napredovanja, s ciljem da se osvijetli njihov ključan doprinos i potreba za sustavnom podrškom.
Žene kao okosnica hrvatskog obrazovnog sustava
Hrvatski obrazovni sustav, od predškolskog do visokoškolskog, u velikoj mjeri počiva na radu žena. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku od 31. ožujka 2024. godine, od ukupno 129.816 zaposlenih u obrazovanju, njih čak 104.970 su žene. Ova statistika jasno pokazuje da su žene dominantna radna snaga u ovom sektoru, noseći na svojim leđima svakodnevno funkcioniranje škola i odgojno-obrazovnih institucija diljem zemlje. One su te koje su u direktnom kontaktu s učenicima, koje provode kurikularne reforme, implementiraju nove metode poučavanja i brinu o cjelokupnom razvoju djece i mladih. Ipak, unatoč svojoj brojčanoj nadmoći i nezamjenjivoj ulozi, rijetko su te koje donose ključne odluke o smjeru razvoja obrazovanja, kreiranju politika ili raspodjeli resursa. Njihov je glas često marginaliziran, a njihov doprinos podcijenjen, što stvara paradoks u sustavu koji se deklarativno zalaže za jednakost i napredak.
Digitalizacija školstva: Blagoslov ili dodatni teret?
Posljednjih godina, a osobito tijekom pandemije COVID-19, hrvatsko školstvo doživjelo je ubrzanu digitalnu transformaciju. E-Dnevnici, virtualne učionice, online platforme i digitalni alati postali su sastavni dio nastavnog procesa, s obećanjem da će olakšati rad i poboljšati učinkovitost. Međutim, za mnoge učiteljice, digitalizacija se često pokazala kao dodatni teret, a ne olakšanje. Đurđica Krtanjek, predsjednica Udruge hrvatskih učitelja razredne nastave Zvono (UHRN Zvono), ističe da digitalizacija nije “must have” sama po sebi, već da korištenje digitalnih alata mora biti svrsishodno i pomno planirano. To pak zahtijeva detaljno poznavanje svakog alata, njegovih mogućnosti i ograničenja, dostupnosti besplatnih verzija i kompatibilnosti s učenicima.
Ovaj proces učenja i prilagodbe predstavlja dodatni, često nevidljivi rad za učitelje, koji u pravilu sami moraju istraživati, učiti i usavršavati se. Gospođa Krtanjek napominje da obrazovna politika rijetko prepoznaje i vrednuje ovaj angažman. Često se događa da učitelji sami financiraju licence za određene alate koje žele koristiti u nastavi, jer resorno ministarstvo ne osigurava potrebna sredstva. Nadalje, tehnička infrastruktura u školama često je zastarjela. Računala i laptopi nabavljeni prije nekoliko godina kroz projekte poput “e-škole” i “Škole za život” polako gazi vrijeme, a škole se same bore s obnavljanjem tehnologije. Posebno su pogođene manje sredine i otoci, gdje nedostatak opreme i loši uvjeti dodatno otežavaju situaciju, prisiljavajući učitelje da vlastitim sredstvima nabavljaju potrebnu opremu. Stoga se nameće zaključak da digitalizacija, bez sustavne podrške i ulaganja, postaje dodatni izazov, a ne poticaj za napredak.
Glavni izazovi digitalne transformacije za učiteljice uključuju:
- Potrebu za stalnim stručnim usavršavanjem bez adekvatne institucionalne podrške.
- Financiranje licenci i opreme iz vlastitog džepa zbog nedostatka proračunskih sredstava.
- Zastarjelu ili nedovoljnu tehničku infrastrukturu u mnogim školama.
- Nedostatak jasnih smjernica za svrsishodnu i pedagoški opravdanu integraciju tehnologije.
- Povećan administrativni teret umjesto obećanog olakšanja u svakodnevnom radu.
Nevidljivi rad i emocionalni teret obrazovanja
Javnost često ima iskrivljenu percepciju radnog vremena učiteljica, videći ga kao privilegirano zbog nekoliko sati nastave dnevno i dugih školskih praznika. Međutim, stvarna svakodnevica daleko nadilazi propisanu satnicu. Pripreme za nastavu, opsežna administracija, evaluacije, izrada testova i materijala, neprestana komunikacija s roditeljima putem raznih kanala, razredništvo, vođenje izvannastavnih aktivnosti, organizacija izleta i sudjelovanje u projektima – sve to čini sastavni dio radnog dana koji ne prestaje nakon školskog zvona. Gospođa Krtanjek naglašava da je radna svakodnevica učiteljice zahtjevna zbog različitih izazova, ne samo onih vezanih uz kredu ili digitalne alate. Među njima su i sve lošije predčitalačke vještine učenika, neodgovarajuća razina socijaliziranosti, te sve problematičniji stav i odnos roditelja prema školi i učenju. Sve te situacije zahtijevaju pomnu pripremu i permanentno stručno usavršavanje, koje često nisu dovoljne jer su mnogi izazovi u učionici nepredvidivi.
Osim opsežnog fizičkog i intelektualnog rada, učiteljice se suočavaju i s intenzivnim emocionalnim radom. Pojam emocionalnog rada, populariziran istraživanjima sociologinje Arlie R. Hochschild, odnosi se na upravljanje vlastitim i tuđim emocijama radi postizanja profesionalnih ciljeva. Učiteljski poziv je izrazito zahtjevan u tom pogledu – od njih se očekuje da budu strpljive, empatične, motivirajuće, da upravljaju konfliktima, smiruju tenzije i pružaju podršku učenicima u kriznim situacijama. Često su prva linija podrške za djecu koja se suočavaju s osobnim problemima ili traumama. Ovaj intenzivan emocionalni angažman, bez adekvatne podrške i priznanja, dovodi do značajnog stresa i izgaranja (burnouta).
Izvještaji Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound) iz 2020. godine svrstavaju učitelje među najizloženije skupine radnika stresu i izgaranju. Stresori su raznoliki: disciplina učenika, pritisak ocjenjivanja, objašnjavanje slabog napredovanja roditeljima, a svaki od njih može ugroziti dostojanstvo ili zdravlje učitelja. Đurđica Krtanjek potvrđuje da je preopterećenost učiteljica uvijek kombinacija više faktora, te da su sve češći znakovi burnouta koji narušavaju i fizičko i psihičko zdravlje. Zapanjujuće je da obrazovna politika ovaj angažman i rizike povezane s njime uopće ne vrednuje niti priznaje. Pravilnici o normi i kolektivni ugovori često tretiraju učitelje kao “polurobotizirana bića” lišena emocija, ne želeći priznati realno stanje i uvjete rada. Posao učiteljica zahtijeva mnogo rada kod kuće, što narušava njihovo privatno i obiteljsko vrijeme, stvarajući stalnu potrebu za balansiranjem između poslovnog i privatnog, bez dovoljno vremena za nužno opuštanje i oporavak.
Sustav nagrađivanja i napredovanja: Prepreke za žene
Unatoč tome što žene čine više od 85 posto zaposlenih u osnovnoškolskom obrazovanju, one su i dalje nedovoljno zastupljene na rukovodećim pozicijama i u institucijama koje kreiraju obrazovnu politiku. Ovaj fenomen rodne segregacije, gdje žene nose teret sustava, ali ne donose odluke, duboko je ukorijenjen. Đurđica Krtanjek objašnjava da je teško naći opravdane razloge za takvo stanje, ali da dio razloga leži u činjenici da obiteljski život, organizacija kućanstva i briga o djeci i dalje većinom počivaju na ženama. To često rezultira time da se žene manje natječu za zahtjevne pozicije poput ravnateljice, iako su stručno i kompetentno dorasle tim izazovima.
Sustav napredovanja u obrazovanju često se temelji na stažu, formalnim seminarima i ispunjavanju birokratskih uvjeta, umjesto na stvarnim rezultatima rada, inovativnosti i doprinosu kvaliteti nastave. Takav sustav ne prepoznaje i ne nagrađuje kreativnost, predanost i izniman trud, što demotivira mnoge učiteljice. Pozicija ravnatelja, iako se često percipira kao napredovanje, zapravo je iznimno zahtjevna u kojoj je potrebno balansirati između kolektiva, roditelja i obrazovne politike koja je i postavila osobu na to mjesto. U konačnici, obrazovanje, iako je po brojkama ženski sektor, ostaje muški po moći i utjecaju na donošenje odluka.
Zaključak: Vrijeme je da ih čujemo i podržimo
Za osiguravanje kvalitetnog obrazovanja u Hrvatskoj, neophodno je da država podigne dignitet učiteljskog poziva, realno vrednuje njihov rad i pruži sustavnu podršku. Podcjenjujući i omalovažavajući odnos prema učiteljima, kakvom smo često svjedoci, dovodi do odlaska kvalitetnih kadrova iz sustava, smanjenja interesa za učiteljska zvanja i gubitka entuzijazma za unaprjeđenjem procesa poučavanja. Đurđica Krtanjek ističe da udruge poput UHRN Zvono, iako nisu sindikati, nastoje pomoći učiteljima kroz stručno usavršavanje i razmjenu dobre prakse, često volonterski i uz skroman budžet. Njihovo djelovanje pokazuje koliko je velika potreba za podrškom unutar same struke, kada je institucionalna podrška nedostatna.
Krajnje je vrijeme da prestanemo govoriti o obrazovanju bez onih koji ga svakodnevno nose na svojim leđima. Učiteljice ne traže medalje ni herojske titule; one traže sustav koji ih vidi, priznaje i podržava. Sustav koji neće gušiti entuzijazam političkim eksperimentima, već će omogućiti kvalitetno obrazovanje i zdravu radnu atmosferu. Bez tih tihih i neumornih čuvarica naših učionica, nema održivog obrazovanja, a time ni sigurne budućnosti za naše društvo.